|
U studenom 1991. strah je potpuno zavladao istočnim dijelom Hrvatske i potjerao masu ljudi u bijeg, većinom u Mađarsku. Kako sam kasnije saznala, to nije bilo bez osnovanog razloga. Ali ja tada još nisam ništa preživjela, nisam imala predodžbu o stvarnoj situaciji, jer ovamo u Australiju samo sunčeve zrake dupiru, i to dobrano. Naš osamljen dom, naš mikrokozmos bio je tri puta silovan, dok sam stigla kući. Tri puta su pretresli, svu su bijelu tehniku ukrali ili uništili, zajedno s boljim namještajima. Knjige, dokumenti su ležali svuda okolo, na razbijenim skupocjenim gramofonskim pločama tragovi čizama. Tjednima sam išla plačući od sobe, do sobe. Tako može da plače jedan narod nad izmrcvarenim i ukradenim dobrima, nad silovanim uspomenama... Ali sam s vremenom progledala, počela sam čuti i vidjeti i suze su mi polako zamrle. Situacija je bila stravična, strah i trepet svuda, tako nešto mi je bilo nepoznato do tog vremena.
Jedna država krvari…
|
Uzvik
Demonstracija protiv ubijanja i pustošenja.
